|
| 10. Sep, 2026 |
  |
Na krilima “desnice”…
„Dogodilo se ono čega se cijela Europa godinama bojala“, vrišti mainstream, poručujući da se radi o „crnom danu za demokraciju“ i kako je to izraz da su „birači siti“. U Saskoj-Anhaltu AfD je, prema izlaznim anketama, osvojio „povijesnih“ 44,5 posto glasova. CDU je srušen na 18,5 posto. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata jedna stranka koju službeni establišment proglašava „desnim ekstremizmom“ stoji pred mogućnošću da samostalno vlada njemačkom pokrajinom.
Paralelno s tim, širom Zapada raste trend poznatih ličnosti koje se javno vraćaju kršćanstvu – Denzel Washington, Russell Brand, Candace Owens i drugi. U Europi jača nova desnica: Giorgia Meloni i dalje drži Italiju, AfD i Alice Weidel ruše rekorde u Njemačkoj, Marine Le Pen i Jordan Bardella vode u francuskim anketama, a Nigel Farage s Reform UK-om pretvara britansku politiku. I sve izgleda kao spontani bunt, kao da se narod napokon „probudio“.
Ali što ako je točno ono što se čini buntom zapravo predviđeni, pažljivo pripremljeni drugi čin iste predstave?
Teza nije nova, ali se sada odvija pred našim očima s gotovo ciničnom preciznošću. Ista mreža interesa – one strukture koje godinama kontroliraju ključne medijske, kulturne, financijske i političke poluge – sustavno je stvarala društvo izokrenutih vrijednosti. Multikulturalizam bez granica, rodna ideologija koja briše biološku stvarnost, klimatska histerija koja legitimira sve veći nadzor, masovna migracija koja razara socijalnu koheziju, digitalni kavez koji pretvara građane u podatke. Sve to nije greška. To je proizvodnja problema.
Kada se kaos dovoljno nagomila – kada ljudi osjete da više ne prepoznaju svoju zemlju, da se njihov identitet, vjera i obitelj tretiraju kao prepreke „napretku“ – tada se na sceni pojavljuje „rješenje“. Desnica. Nacionalizam. Povratak kršćanskim korijenima. Oštre riječi o granicama, tradiciji, suverenosti. I ljudi, iscrpljeni i prestrašeni, pohrle u te kandže s olakšanjem. Jer alternativu više ne vide. Jer su im je godinama uništavali.
Nije slučajno što se ovaj „povratak“ tako često odvija pod kršćanskim znakom. Trend slavnih obraćenika i uspon političke desnice koja se poziva na kršćanske vrijednosti savršeno se podudaraju s interesima institucije koja stoljećima zna kako se iz kaosa rađa nova poslušnost, koja dopušta (i potiče) izokretanje vrijednosti, da bi se kasnije ponudila kao utočište i moralni autoritet.
U Zagrebu se 5. rujna 2026. okupilo na desetke tisuća ljudi na prosvjedu „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“. Razlog? Deseci tisuća tona opasnog otpada – velik dio ilegalno uvezenog iz Italije 2023. i 2024. – zakopanog u Lici kraj Gospića. Kontaminacija tla, vode, zraka. Zanimljivo, prosvjed su bojkotirali „instagram“ domoljubi-desničari, koji se zaklinju na domovinu, tradiciju i zaštitu hrvatskog tla. Zar zagađivanje vlastite zemlje, trovanje vode i zemlje nisu u samoj srži njihove „interesne sfere“‘? Nije ih bilo, baš kao što je izostala i kritika Crkve na temu otpada koji truje Liku. Jesu li prezauzeti vođenjem brige za duše onih koji su pune četiri godine (i dulje) dovozili i zakopavali taj otrov?
Što to otkriva? Da „bunt“ koji nam se nudi nije autentičan. Da se smije dići glas samo onda i samo o onome za što je dobiveno dopuštenje. Da se smije vikati protiv „stranaca“, „rodne ideologije“ ili „Bruxellesa“, ali ne i protiv stvarnog, fizičkog trovanja domovine – jer to dira u interese koji su dublji i stariji od svake političke predstave. Kad desnica i Crkva šute o Lici, dok se tisuće građana bore za elementarno preživlnje vlastitog kraja, jasno je da je cijela konstrukcija „povratka vrijednostima“ selektivna i kontrolirana.
Pogledajte pažljivo. Rat u Ukrajini – preduga, skupa, krvava predstava koja je ubrzala inflaciju, energetsku ovisnost i političku polarizaciju Europe – sada se može završiti, ali samo da bi se pažnja prebacila na novi konflikt. Desničari koji se dižu širom kontinenta gotovo bez iznimke prihvaćaju potpunu podršku određenim geopolitičkim interesima. Slavne ličnosti koje se „obraćaju“ kršćanstvu često ostaju unutar sustava koji ih je učinio slavnima. AfD pobjeđuje, ali „vatrozid“ ostaje dovoljno jak da se stvori dojam da je pobjeda još uvijek zabrana, a ne stvarna prijetnja starim strukturama.
Ovo nije prvi put. Povijest je puna ciklusa u kojima se prvo stvori kaos, a zatim se ponudi spašavanje – uz još čvršći stisak. Problem nije u tome što ljudi reagiraju. Problem je što gotovo nitko ne pita tko je cijelo vrijeme držao i olovku koja je crtala kaos i gumicu koja sada nudi brisanje i čišćenje.
Stvara se atmosfera bunta. Atmosfera u kojoj se osjećaš buntovnikom ako glasuješ za AfD, ako se vratiš crkvi, ako kažeš da granice postoje. I upravo ta atmosfera bunta najbolje maskira da se igra i dalje odvija na istom terenu, pod istim pravilima, samo s drugačijim rekvizitima – i pod kontrolom istih struktura koje su prethodno poticale izokrenute vrijednosti. A kad stvarno treba zaštititi zemlju od otrova, ti isti „buntovnici“ i njihovi moralni autoriteti jednostavno nisu dobili dopuštenje da se pojave.
Ljudi ne primjećuju manipulaciju jer je previše elegantna. Jer se osjeća kao oslobođenje. Jer je bol koju su im nanijeli stvarna, a rješenje koje im se nudi izgleda kao jedino preostalo. I zato će mnogi, s olakšanjem i nadom, ući u nove kandže – čvršće nego ikad.
Pitanje nije hoće li desnica pobijediti. Pitanje je hoće li ljudi napokon shvatiti tko piše scenarij u kojem se njezina pobjeda pretvara u sljedeću fazu kontrole. I hoće li ikad doći trenutak u kojem narod prestane birati između problema i „rješenja“ koje je proizvela ista ruka – i počne tražiti odgovornost i tamo gdje „buntovnici“ i Crkva šute.
|
 Komentari 0
Trenutno nema komentara na ovaj članak ...
NAPOMENA: Newsexchange ne preuzima odgovornost za komentatore i sadržaj koji objavljuju. U krajnjem slučaju, komentari se brišu ili se isključuje mogućnost komentiranja ...
|
|
|
 Slike:
Objavljeno  10. Sep, 2026
|
|
|
|
|
|
Mediji
(0%)
